Standardne sesije budoara uključuju oko sat vremena kose i šminke inspirirane Victoria's Secret. Kupcima daje sekundu da uđu u prednji dio, skinete odjeću. A fotografi su predložili da uvrstim nešto slično - kosu i šminku, seksi glazbu, čašu (ili dvije) vina - u svoje vlastite golišave selfie sesije. Zapravo nemam problema s golom oko ljudi (samo pitajte moje siromašne, siromašne sustanare), ali čak sam i ja mislio da se ovo razdoblje mentalne pripreme čini dobrom idejom.
Na snimanju se Ribinik odlučila za soundtrack zasnovan na Lani Del Rey, a njezin šminker joj je odvojio vrijeme da izgledam savršeno. Na kraju sam izgledao poput ravne lutke - izgleda u kojem sam uživao za profesionalno snimanje, ali nikada ne bih imao strpljenja (ili vještine) da se ponovno stvorim.
Tada sam radio sve gole (i polugole) modele. I iskreno, bilo je lakše nego što sam očekivao.
Dok je šminkerica iz Ribinika radila svoju magiju, Ribinik mi je objasnila osnove krajolika budoara, a to je upravo ono što želite pozirati u čistoj, dobro osvijetljenoj i idealno luksuznoj sobi. (Činilo se da je otmjena hotelska soba na Manhattanu u kojoj smo snimali trik.)
Čak i da pada kiša, objasnila je da će ugasiti svjetla. Čini se da je prirodno svjetlo, čak i ako je slabo, bolje od umjetnog, jer vašim fotografijama može dati mekan i sparan ugođaj. Ribinik je preporučio poziranje u sobi punoj prozora, poput one u kojoj smo bili, ako je to moguće.
Prije nego što sam to shvatila, moja dva sata upoznavanja s tobom su završila i bilo je vrijeme da se razgališ. Srećom, Ribinik je znao što želi od svakog hica i samouvjereno me usmjeravao od poze do poze, govoreći mi gdje da stavim ruke, kako da nagnem glavu i vraiment gurni mi stražnjicu.
Aktove sam obično uzimao na krevetu ili u kupaonici, ali Ribinik je koristio sve, od sofe do zida. Brzo sam shvatio kako lako može biti kreativan s pozi i namještanjem i pokušao voditi mentalne bilješke svega što sam proživljavao.
Napokon, uzeo sam sve što sam naučio i pokušao to primijeniti na vlastite ne baš golišave „golišave“ selfieje.
Ubrzo je stigao trenutak istine: bi li ovaj napor koji sam poduzeo da se educiram o tome kako uzimati vruće aktove zapravo rezultirao vrućim aktovima? Izvukao sam aplikaciju bilješki na telefonu, dao sam sve od sebe da se sjetim svega što sam naučio iz mog fotografiranja s Ribinikom i primio se posla.
Moj prvi potez bio je ponovno posjetiti fotografije sa mog snimanja s Ribinikom i sam ponovno stvoriti neke poze (pogledajte moje pokušaje u nastavku, sa istinski smiješnim imenima). Također me inspirirala moja moodboard, iako mi je uglavnom pomogla da budem raspoložen za fotografiranje golišavih fotografija.
Kad je trebalo raditi, pa, gotovo sve što su me fotografi naučili, nisam uspio. Odvratno. Lijeno čudovište podiglo je ružnu glavu, a ja nisam obraćao pažnju na osvjetljenje, krajolik ili ulazak u zonu.
Noće sam uzimala noću, pa prirodno svjetlo nije bilo opcija. (Kompromitirao sam i smjestio se u blizini ne baš prirodnih izvora svjetlosti, naime svjetiljki. To je bilo više nego dovoljno.) Također nisam uspio očistiti svoju sobu prije snimanja, što je posve neugodno. Dovoljno sam zrela da razumijem važnost čistog životnog prostora, a također sam dovoljno da shvatim da usisavač ne dodaje vrijednost nijednoj golišavoj fotografiji. Očito, međutim, nisam dovoljno zreo da bih djelovao na bilo koji od ovih pojmova.
